Paromlin je pao i valjda je svima jasno da je u postojećem stanju neodrživ, jasno i konkretno kaže prof. dr. sc. Dražen Juračić, umirovljeni profesor Arhitektonskog fakulteta i predsjednik Hrvatskog vijeća za kulturna dobra pri Ministarstvu kulture. Upravo to vijeće odlučuje o sudbini zaštićenih kulturnih dobara poput Paromlina u koji su prošli mjesec, zaobišavši proceduru, ušli bageri Grada i izazvali kontroverze i akciju inspekcije. Na mjestu nekadašnjeg pogona Žitokombinata desetljećima se mnogo toga planiralo – od Muzeja suvremene umjetnosti koji je na kraju zaživio preko Save, preko neobične i neočekivane ideje kupališta, pa sve do gradske knjižnice, što je aktualna zamisao gradske uprave. Postoji i zamisao da se to fascinantno peterokatno mlinsko postrojenje ponovno sagradi, tj. da se faksimilnom obnovom vrati prvobitni izgled srušene građevine i izvorna slika cjelovitog Paromlina.
Zanemarivan 26 godina
Juračić kaže da je bitka za Paromlin izgubljena davne 1988., kada je izgorjela glavna zgrada. – Nakon tog požara ostali su samo obodni zidovi – nestao je krov, sve drvene stropne konstrukcije, rastalio se i željezni skelet koji ih je pridržavao. Da se te preostale zidove, odmah, neposredno nakon požara, stabiliziralo i zaštitilo provizornim krovom, moglo ih se spasiti. Zidovi Paromlina ostavljeni su nedirnuti dvadeset i šest godina, unutar njih je narasla šuma. Na kraju ih je počela rušiti oluja, a sve su završile gradske službe da se ne dogodi kakva nesreća – objašnjava Juračić. Dodaje da je Paromlin pod administrativnom zaštitom već tri desetljeća, ali tijekom tih trideset godina ni konzervatorski ni graditeljski zaštitni zahvati nisu bili poduzeti. – Takav kakav je sada je – neodrživ. Nestao mu je glavni, identifikacijski, sigurno najvažniji dio – zgrada mlinskog postrojenja. I nju ne treba ponovno izgraditi, napraviti faksimil, kopiju. Naime, na taj se način obnavljaju spomenici koje je srušila viša sila ili neprijatelj. Kontradiktorno je i neprimjereno raditi faksimil zdanja koje je propalo jer ga sami nismo održavali – smatra.
Skriveni interesi
No kako sada dalje? Grad Zagreb i Ministarstvo kulture spore se oko toga jesu li bageri smjeli zadirati u kompleks, uslijedile su i prve reakcije udruga, stranaka i aktivista vezano uz stvarnu pozadinu propadanja Paromlina, a za njih je ta pozadina vrijedno zemljište koje Grad planira što prije prodati privatnim investitorima. Odmah se počelo pričati o pogodovanju privatnom kapitalu nauštrb kulturnog dobra. Juračić, kojeg su i samog prozivali da je na strani krupnog kapitala kada je stao u obranu projekta Hoto grupe na Cvjetnom trgu, smatra da je sada važnije od načelne rasprave o odgovornosti i o odnosu biznisa i baštine shvatiti osobitost problema koji treba rješavati. – A osobitost je u tome da Zagreb u svom središtu ima fenomenalno vrijednu razvojnu rezervu u ogromnom, nesređenom, zapuštenom i uglavnom praznom prostoru koji se proteže od Branimirove do Vukovarske i od Miramarske do Držićeve.
Tu se, u kaotičnom susjedstvu uz Paromlin, nalaze mnoge druge kulturološki i funkcionalno značajne zgrade: kolodvor, gradska vijećnica, Lisinski, željeznička kolonija i radionice Gredelja – kaže i ističe da u tako konfuznom kontekstu nikako nije dobar partikularni pristup – malo razmatramo Paromlin, malo knjižnicu, malo Gredelj, a pritom na Strojarskoj potiho gradimo klaster crnih nebodera – jer to stvarno znači otvaranje vrata zasebnim, malim, profitnim dogovorima. – Mora se napraviti ozbiljan plan što s tim prostorom, kako na njemu zaštititi i prikazati baštinu i kako ostvariti sadržaje za elitnu kulturu, vrhunsku zabavu, najbolje stanovanje i trgovinu i rad – zaključuje. Juračić predlaže sustavno planiranje cijele zone Miramarska – Držićeva, Branimirova – Vukovarska. – U takvom cjelovitom pristupu bitna je tema integracija baštine kraja devetnaestog i polovice dvadesetog stoljeća u novi gradski centar. U centar koji treba biti motor obnove i oživljavanja grada.
Jedinstvena prilika
Važno je shvatiti jedinstvenost ove prilike – jer ni jedan europski velegrad nema zagrebačku mogućnost da ostvari svoje razvojne zamisli na tako velikoj i središnjoj lokaciji – kaže Juračić. Za takav ambiciozni pothvat potreban je prvenstveno konsenzus, i struke, i politike i javnosti. To će sigurno biti teško jer je nesloga evidentni problem naše zemlje, kaže profesor i dodaje da kod nas nema dogovora ni o jednom razvojnom planu – ni o Srđu, ni o Pulskim projektima, ni o jednom golfu, ni o Brioni Rivijeri, ni o Ombli, Plominu, krčkom terminalu, itd. – Postoji opasnost da bi Paromlin mogao postati novi Cvjetni – koji je bio shvaćen kao pars pro toto, kao kamen kušnje – i da u zatišju paromlinske bure nastane neki novi Ban centar između pruge i Vukovarske. Svakako da Cvjetni ima nedostataka, ali ima i evidentnih prednosti pred drugim donjogradskim novim interpolacijama – kaže.
Juračić: Moje zamjerke razvoju urbanog Zagreba
U Zagrebu je mnogo neprovedenih planova i nedorađenih zamisli, smatra profesor Juračić, ali posebno se dugotrajnošću i traljavošću ističe gradnja središnje osi. Nastavak Zrinjevca i Tomislavca koji se preko kolodvora i Trnja pruža preko Save u novi grad koncipiran je prije osamdeset, a gradi se već šezdeset godina. A daleko je od završetka – već na samom početku je Paromlin i željeznička konfuzija oko njega, a ni dalje nije bolje: Sveučilišna knjižnica, televizija i vodoskoci su ostali u trnjanskom predgrađu. U zagrebačkom planiranju Juračić misli da postoje i realizirane omaške, a najveće vidi u dogradnji bolnice Rebro i gradnji borongajskog kampusa. Bolnica Rebro, najveća naša bolnica, samo je dva i pol kilometra udaljena od druge po veličini bolnice Dubrava.
To nije spretno kada se stvari odvijaju na uobičajeni način jer su obje na rubu grada, i to na teško pristupačnom rubu. Što se tiče kampusa na Borongaju, Juračiću se čini nelogičnim odstupanje od koncepta sveučilišta integriranog u grad. – Univerzitetske su se zgrade tri stotine godina smještale uz središte grada, od jezuitske Akademije na Gornjem gradu do sveučilišnih zgrada na kazališnom trgu i dalje južno preko ETF-a, Strojarskog, Filozofskog do studoma na Savi. Glavna vrijednost takvog sveučilišta su studenti i nastavnici koji žive u gradu i pridonose njegovu identitetu i živosti. Pet kilometara udaljen kampus izoliran na kraju Vukovarske na borongajskom aerodromu sigurno nije bio jedina razvojna mogućnost. Za širenje našeg univerziteta mnogo su primjerenije bile napuštene kasarne na Črnomercu, koje već jesu u potki grada – smatra Juračić.
Foto: Marko Todorov/Cropix i arhiva Cropixa
Ako vam se svidio ovaj članak, molimo vas da ga podijelite!
