ZAGREB - U Hrvatskom domu u Petrinji prije mjesec imao sam priliku prisustvovati izuzetnoj priredbi. U oskarovskom stilu, ali s ukusom i mjerom u svemu, Petrinjcima i brojnim gostima ponuđen je raznovrstan program kojem je vrhunac bila dodjela ove godine utemeljene nagrade Foto star - za najbolju tematsku fotografiju.
Skladno zabavni i umjetnički program objedinio je i balet i revijski i suvremeni ples, foto session uživo sa zanosnim profesionalnim modelima, dobro se sa svojim bendom uklopio i Davor Radolfi, kao i njegov filmski "tata" Relja Bašić, te njegov kolega Petrinjac Boris Miholjević. No, osobito iznenađenje večeri bila je premijera šestominutnog filma "Hrvatska iz zraka" zagrebačkog fotoreportera Nenada Reberšaka.
To, zapravo, i nije bio nikakav film, nego uz lijepu glazbenu podlogu mirno pretapanje fotografija Hrvatske, onakve kakvu nitko od nas prisutnih do te večeri nije vidio. U dvorani je vladao tajac pun udivljenja dok su se na velikom ekranu nizali čudesni prizori brežuljaka i puteljaka Hrvatskog zagorja, mreže kanalića Lonjskog polja i Kopačkog rita, duboko plavih goranskih jezera usred intenzivnog zelenila, mreže slavonskih oranica, crvenilo istarske zemlje, gromače, vrtače i prevlake Dalmacije i njenih otoka, planine, more...
Djelić velikog spomenika
Osobitost i čudesnost Reberšakovih fotografija izvire iz njegovog zanimanja za detalje krajolika koji, majstorski kadrirani, ponekad sliče na gotovo apstraktne grafike. Za kompozicije boja i linija, podjednako onih koje je iscrtala priroda i onih nastalih ljudskom rukom i strojevima, doista se može reći da su dosad neviđene.
Leteći na razne načine, balonom, helikopterom, malim pa čak i velikim putničkim avionima, Reberšak je zabilježio tisuće i tisuće lica Hrvatske. Ili bi možda bolje bilo reći tisuće detalja jednog te istog prelijepog lica, kao kad bi netko na umjetnički naljepši mogući način ovjekovječio centimetar po centimetar kože, kose, očiju, usana, bora i pora na licu predivne žene u koju se svatko može zaljubiti.
Tih stotinjak ili manje fotografija koje sam vidio u Petrinji, između kojih je sam autor odabrao ovih nekoliko za objavu u Jutarnjem listu, samo su mali kamenčić jedinstvenog fotografskog spomenika domovini. Reberšak je prvi put s fotoaparatima oko vrata (uvijek nosi barem dva jer u zraku nema vremena za mijenjanje objektiva) poletio 1977. godine na poziv svog prijatelja kapetana Džabe koji je tada letio za tvrtku Panadria.
Od tada je iz zraka snimio preko 12 tisuća fotografija, a većinu letova financirao je sam. Osobito letove u malim cesnama s aerodroma Lučko. Najčešće je letio sa svojim dobrim prijateljem, vrlo iskusnim pilotom koji dijeli njegovo oduševljenje za lovom na neviđene prizore, Miljenkom Kniewaldom koji je javnosti inače poznatiji kao glazbeni urednik, voditelj i DJ, veteran Radija 101.
Zabranjene zone u arhivu
Snimao je i iz helikoptera, ali to mu baš i nije draga opcija, u prvom redu zato što vrtloženja zraka od helikopterske elise ne samo otežavaju fotografiranje, nego često i iskrivljuju sliku. Boje su najljepše ili u rano jutro ili pred večer, uvijek kad je sunce nisko, a boje najintenzivnije.
Zbog toga mu ljudi često i ne vjeruju da svoje fotografije nikada naknadno ne obrađuje u photoshopu i da pod pravim kutem, u pravo doba dana, sa suncem na pravom mjestu čak i prljava rijeka Sava može biti plava. Tijekom godina letenja i snimanja Reberšak je čak otkrio i rješenje naoko nerješivog problema: kako snimiti dobru fotografiju čak i kroz mutno, često prljavo i izgrebano debelo staklo malih prozora velikih putničkih mlažnjaka. Tu profesionalnu tajnu, naravno, čuva za sebe.
U svom arhivu ima i mnoštvo fotografija svih većih hrvatskih gradova koje uvijek nastoji vidjeti i snimiti iz nekog drugog, pomaknutog i čudnog kuta, različitog od onog što vidimo na uobičajenim razglednicama ili u turističkim monografijama. Najveći mu je, pak, užitak, i letački i fotografski, letenje i snimanje iz balona. Srećom, nikada nije doživio nijednu havariju, a u zabavne anegdote kojima se danas smije spada i smrzavanje na prvom letu balonom na koji je, usred ljeta, pošao u kratkim rukavima ne znajući koliko tamo gore može biti hladno, a nije imao ni kapu pa mu je plamenik oprljio svu kosu.
Jednom je, pak, tlak zraka bio nizak i izrazito nepovoljan pa se pilot balona, jedan Austrijanac, nakon kratkog leta koji je počeo na livadi pokraj Nacionalne sveučilišne knjižnice, pokušao spustiti na travnjak pored HNK.
Međutim, prometni policajac na zemlji bio je neumoljiv i povicima "natrag!" prisilio ih na riskantni nastavak leta tek koji metar iznad gradskih krovova i antena. Jedan se takav let novinarski itekako isplatio kada je svojoj redakciji mogao isporučiti zračne snimke gradnje novog krila Tuđmanove vile na Tuškancu. Ipak, Reberšak poštuje zone zabranjene za fotografiranje i kada mu se zalomi koja takva fotografija, ona ostaje zaključana u njegovom arhivu.
Na žalost, možda upravo zbog njihove osobitosti u kojima ne znaju prepoznati i jedinstvenu kvalitetu, za Reberšakovu fotografsku riznicu do sada pravo razumijevanje i interes nisu pokazale ni turističke zajednice, ni hotelijeri kojima je nudio izradu DVD-a kao idealan poklon gostima, niti izdavači.
U prvom redu mu je želja i Hrvatima i svijetu pokazati koliko je doista lijepa i jedinstvena Hrvatska iz zraka.
Branimir Pofuk
Skladno zabavni i umjetnički program objedinio je i balet i revijski i suvremeni ples, foto session uživo sa zanosnim profesionalnim modelima, dobro se sa svojim bendom uklopio i Davor Radolfi, kao i njegov filmski "tata" Relja Bašić, te njegov kolega Petrinjac Boris Miholjević. No, osobito iznenađenje večeri bila je premijera šestominutnog filma "Hrvatska iz zraka" zagrebačkog fotoreportera Nenada Reberšaka.
To, zapravo, i nije bio nikakav film, nego uz lijepu glazbenu podlogu mirno pretapanje fotografija Hrvatske, onakve kakvu nitko od nas prisutnih do te večeri nije vidio. U dvorani je vladao tajac pun udivljenja dok su se na velikom ekranu nizali čudesni prizori brežuljaka i puteljaka Hrvatskog zagorja, mreže kanalića Lonjskog polja i Kopačkog rita, duboko plavih goranskih jezera usred intenzivnog zelenila, mreže slavonskih oranica, crvenilo istarske zemlje, gromače, vrtače i prevlake Dalmacije i njenih otoka, planine, more...
|
|
Djelić velikog spomenika
Osobitost i čudesnost Reberšakovih fotografija izvire iz njegovog zanimanja za detalje krajolika koji, majstorski kadrirani, ponekad sliče na gotovo apstraktne grafike. Za kompozicije boja i linija, podjednako onih koje je iscrtala priroda i onih nastalih ljudskom rukom i strojevima, doista se može reći da su dosad neviđene.
Leteći na razne načine, balonom, helikopterom, malim pa čak i velikim putničkim avionima, Reberšak je zabilježio tisuće i tisuće lica Hrvatske. Ili bi možda bolje bilo reći tisuće detalja jednog te istog prelijepog lica, kao kad bi netko na umjetnički naljepši mogući način ovjekovječio centimetar po centimetar kože, kose, očiju, usana, bora i pora na licu predivne žene u koju se svatko može zaljubiti.
Tih stotinjak ili manje fotografija koje sam vidio u Petrinji, između kojih je sam autor odabrao ovih nekoliko za objavu u Jutarnjem listu, samo su mali kamenčić jedinstvenog fotografskog spomenika domovini. Reberšak je prvi put s fotoaparatima oko vrata (uvijek nosi barem dva jer u zraku nema vremena za mijenjanje objektiva) poletio 1977. godine na poziv svog prijatelja kapetana Džabe koji je tada letio za tvrtku Panadria.
Od tada je iz zraka snimio preko 12 tisuća fotografija, a većinu letova financirao je sam. Osobito letove u malim cesnama s aerodroma Lučko. Najčešće je letio sa svojim dobrim prijateljem, vrlo iskusnim pilotom koji dijeli njegovo oduševljenje za lovom na neviđene prizore, Miljenkom Kniewaldom koji je javnosti inače poznatiji kao glazbeni urednik, voditelj i DJ, veteran Radija 101.
Zabranjene zone u arhivu
Snimao je i iz helikoptera, ali to mu baš i nije draga opcija, u prvom redu zato što vrtloženja zraka od helikopterske elise ne samo otežavaju fotografiranje, nego često i iskrivljuju sliku. Boje su najljepše ili u rano jutro ili pred večer, uvijek kad je sunce nisko, a boje najintenzivnije.
Zbog toga mu ljudi često i ne vjeruju da svoje fotografije nikada naknadno ne obrađuje u photoshopu i da pod pravim kutem, u pravo doba dana, sa suncem na pravom mjestu čak i prljava rijeka Sava može biti plava. Tijekom godina letenja i snimanja Reberšak je čak otkrio i rješenje naoko nerješivog problema: kako snimiti dobru fotografiju čak i kroz mutno, često prljavo i izgrebano debelo staklo malih prozora velikih putničkih mlažnjaka. Tu profesionalnu tajnu, naravno, čuva za sebe.
U svom arhivu ima i mnoštvo fotografija svih većih hrvatskih gradova koje uvijek nastoji vidjeti i snimiti iz nekog drugog, pomaknutog i čudnog kuta, različitog od onog što vidimo na uobičajenim razglednicama ili u turističkim monografijama. Najveći mu je, pak, užitak, i letački i fotografski, letenje i snimanje iz balona. Srećom, nikada nije doživio nijednu havariju, a u zabavne anegdote kojima se danas smije spada i smrzavanje na prvom letu balonom na koji je, usred ljeta, pošao u kratkim rukavima ne znajući koliko tamo gore može biti hladno, a nije imao ni kapu pa mu je plamenik oprljio svu kosu.
Jednom je, pak, tlak zraka bio nizak i izrazito nepovoljan pa se pilot balona, jedan Austrijanac, nakon kratkog leta koji je počeo na livadi pokraj Nacionalne sveučilišne knjižnice, pokušao spustiti na travnjak pored HNK.
Međutim, prometni policajac na zemlji bio je neumoljiv i povicima "natrag!" prisilio ih na riskantni nastavak leta tek koji metar iznad gradskih krovova i antena. Jedan se takav let novinarski itekako isplatio kada je svojoj redakciji mogao isporučiti zračne snimke gradnje novog krila Tuđmanove vile na Tuškancu. Ipak, Reberšak poštuje zone zabranjene za fotografiranje i kada mu se zalomi koja takva fotografija, ona ostaje zaključana u njegovom arhivu.
Na žalost, možda upravo zbog njihove osobitosti u kojima ne znaju prepoznati i jedinstvenu kvalitetu, za Reberšakovu fotografsku riznicu do sada pravo razumijevanje i interes nisu pokazale ni turističke zajednice, ni hotelijeri kojima je nudio izradu DVD-a kao idealan poklon gostima, niti izdavači.
U prvom redu mu je želja i Hrvatima i svijetu pokazati koliko je doista lijepa i jedinstvena Hrvatska iz zraka.
Pokrenuo projekt izložbe novinske fotografijeNenad Reberšak postao je profesionalni fotoreporter već 1970-ih u Vjesniku. Radio je potom kao slobodnjak, pa honorarac, a jedno je vrijeme radio i na Hrvatskoj televiziji, kao asistent - tona. Jer, uz fotografiju i letenje velika mu je ljubav i glazba. Niz godina radio je i u tvorničkom listu Rudar, a posljednjih 13 godina je fotoreporter Novog lista. Dok je bio predsjednik Zbora fotoreportera Hrvatskog novinarskog društva, pokrenuo je prije tri godine velik i iznimno uspješan projekt godišnjih izložbe hrvatske novinske fotografije koju je, širom zemlje, vidjelo preko 150 tisuća posjetitelja. Najdraža mu je nagrada struke Nikša Antonini kojom HND skoju je dobio dva puta, 1998. i 2003. godine. |
Branimir Pofuk